“Nemam
vremena!”, koliko to puta dnevno pomislite ili izgovorite ili čujete?
Koliko to puta čujete u svojoj okolini? Da li vam je to postao program, navika,
opravdanje ili ste loše posložili prioritete?!
“nemam vremena” dovelo me, da zaista nisam imala vremena za
najbitniju osobu – mene, a tada više nije imao tko drađivati sve što je
stajalo ispred mene. To je napravilo veliki kolaps. Od stresa i nezadovoljstva
sobom i životom generalno, nisam vidjela izlaz. U tom trenu nisam imala vremena
ni za vježbu, a i kad sam razgrnula vrijeme da odradim bar jednu malu
meditaciju, bila sam plitko i ispadala na prvu misao koja mi se pojavila.
Jedne noći u besanici
(nisam se sjetila odraditi tehniku kako bi zaspala), negdje pred jutro, odjednom
mi je postalo jasno da svi imamo 24 sata, da ni sekundu ne možemo prebaciti u
novi dan i da nije problem u vremenu, već u mojem poslagivanju prioriteta. Tada
mi je postalo jasno da se to treba promijeniti. Jasno mi je bilo da
svakodnevnim višestrukim ponavljanjem, samo ojačavam program. Probala sam
razlučiti zašto nemam vremena, zašto mi
je učinkovitost toliko mala (jasno sam znala da mogu puno više) i došla do
činjenice da cijelodnevnu energiju trošim na poslagivanje sebe u mod – nemam
vremena. Pao mi je na pamet jedan primjer za koji se nisam mogla sjetiti odakle
mi, ali priča je bila kompletna: Rađeno je istraživanje u jednoj vrhunskoj
kuhinji, sa vrhunskim kuharima, mislim, nekog hotela. Kad su istraživači ušli,
samo su rekli kuharima da imaju samo 5 minuta da naprave kajganu i da
požure.
Rezultat je bio:
razbijena jaja na podu, prolito ili zapaljeno ulje, čak i opekotine, a i razbijenih
tanjura. Cijeli kaos. Od kajgane gotovo ni k. Svi su pokušavali uhvatiti
vrijeme. Inače, za kajganu uvježbanom kuharu ne treba niti dvije minute…
Od te noći prioriteti
su mi drukčije posloženi, „nemam vremena“ sam sustavno izbacila iz glave. Sada
uvijek imam vremena. I “Ja” sam dobila svoje mjesto, meditacija je
dobila svoje mjesto, svi moji zadaci imaju svoje mjesto. Rezultat: od te noći
imam 24 sata vremena, sve stižem, više-manje redovno meditiram, potrebno mi je
manje sna i brže rješavam zadatke i daleko manje se trošim (energetski) i sve
stignem i uvijek IMAM VREMENA. Kako za sebe, tako i za druge. U biti, ništa se
nije promijenilo, i dalje imam gomilu raznih obaveza, potreba i želja. Samo stvar
poslagivanja prioriteta (ali i micanje programa koji se samostalno, neprimjećen
ugnjezdio i vladao svim aktivnostima).
I za kraj, kad nešto
hoćemo – nađemo način, kad nešto nećemo – nađemo izliku!
VBK
