Kako pobijediti anksioznost i kako postupiti ako se osjećate anksiozni? Osjećate li se sve češće ili često zabrinuto i anksiozno? Opsjedaju li vas svako malo crne prisilne misli koje kao da vas upozoravaju kako se nešto loše sprema? Razdražljivi ste, imate osjećaj neadekvatnosti, probleme sa spavanjem, izbjegavate određena mjesta i situacije, osjećate umor i manjak energije, teškoće u koncentraciji, itd.
Kako pobijediti anksioznost?
Sve gore navedeno može ukazivati da ste razvili jedan oblik anksioznog poremećaja. To se često događa kod i blažih oblika anksioznosti. Znate li zašto?
Ključ leži u amigdali, djelu mozga koji je odgovoran za manifestiranje i doživljavanje emocija. Naime u ovom djeliću mozga “obrađuju” se informacije koje dobivaju emocionalnu važnost, pa zahvaljujući njoj osjećamo i doživljavamo ono što nam se događa – ugodu ili neugodu, strah ili lakoću.
Mogli bismo reći da je amigdala mjesto gdje nastaje strah. Ona je poput detektora dima jer ima pohranjenu ”bazu podataka” u podsvijesti svih naših prošlih iskustava (i dobrih i loših), doživljaja i sadržaja koje smo doživjeli i konzumirali. Stoga ljudi često formiraju neke strahove koje se još nisu ostvarili, ali bi se mogli ostvariti.
Kako pobijediti anksioznost ako se radi o blažem obliku anksioznosti?
Taj ”ali” naša amigdala prepoznaje, prihvaća i šalje nam taj osjećaj – ”ne čini/šuti/ne mijenjaj ništa… to jer ti se može dogoditi nešto strašno’. Na taj način ta naša misaona projekcija da se može dogoditi nešto strašno, ostaje registrirana u našem mozgu i tako polako osoba ulazi u toksičan krug anksioznosti iz kojega mnogi jako teško pronalaze izlaz pa se povremena anksioznost pretvori u anksiozni poremećaj.
Ako se radi o blažem obliku anksioznosti koje smo svi iskusili nekada u životu, onda je važno da razumijete neke fiziološke činjenice kada je u pitanju rad našeg mozga i na koji način on obrađuje informacije. Ako ste razumjeli, i uhvate vas povremeno brige i anksiozne misli, dovoljno je da isključiti ”detektor dima” koji se aktivirao.
Na koji način? Tako što ćete racionalno razumjeti da vas fiziološki sistem samo upozorava šaljući vam signale jer vas želi obraniti od potencijalne opasnosti, iako u stvarnosti ta opasnost uopće ne postoji, osim u vašem umu.
Granica normalnog od patološkog
Nažalost kod velikog broja ljudi ovakav način razmišljanja već je otišao predaleko i izrastao u neki oblik anksioznog poremećaja s kojima se mnogi jako teško nose jer im onemogućava normalno funkcioniranje i sigurno ne doprinosi kvaliteti življenja.
Iako i dalje zapravo ne postoji jedinstvena definicija anksioznosti i inih poremećaja, riječ je o dijagnosticiranom psihološkom poremećaju koji jednostavno ometa kvalitetu života u onim godinama kada su ljudi najaktivniji i radno sposobni. Ova vrsta poremećaja ubraja se među najzastupljenije i obično se javljaju u mlađem životnom dobu.
Ono što je važno i po čemu se anksiozni poremećaji koji se inače dijagnosticiraju kao depresivni ili anksiozni poremećaji, razlikuju od psihoza, jeste da ona ne narušava percepciju stvarnosti oboljelog.
Normalna i patološka anksioznost
Zato je prije davanja bilo kakvih samo-procjena, važno ukazati na razliku između normalne anksioznosti i anksioznosti koja se javlja kao simptom kod anksioznih poremećaja.
Normalna anksioznost može se pojaviti prije održavanje neke prezentacije ili govora, važnog sastanka, prije ispita, itd. pri čemu nas to prolazno osjećanje anksioznosti potiče da se maksimalno aktiviramo u rješavanju nekog izazova koji je pred nama.
S druge pak strane, kod patološke anksioznosti stvari su potpuno drukčije jer nadilazi granice normale i specifična je po pojačanom intenzitetu i dugotrajnost do te mjere da kod ljudi koji pate od anksioznog poremećaja on zna biti toliko jak, da u potpunosti ili u velikoj mjeri može onemogućiti osobu da bude funkcionalna u obavljanju svakodnevnih aktivnosti.
Osobe se jednostavno zablokiraju, odustaju, stalno odlažu obavljanje nekih obveza za sutra (prokrastiniraju), stalno žive u strahu od nekoga/nečega, itd.
Stoga je patološka anksioznost zapravo ključni simptom anksioznih poremećaja, pa u tom smislu može biti:
- Povremena, kao npr. napad panike ili panični poremećaj
- Situacijski uvjetovan poremećaj kao što su razne fobije kao neopravdani, nestvarni i ponavljani strah od predmeta, osoba i okolnosti. Primjer: agorafobija, nekrofobija, itd.
- Stalna pa tada govorimo o generaliziranom anksioznom poremećaju.
- Poremećaji također mogu biti na fiziološkoj razini pa se manifestiraju kao različiti simptomi poput ubrzanog lupanja srca, ubrzano disanje, trnci u ekstremitetima, vrtoglavica, mučnina, znojenje, crvenilo u licu, zujanje u ušima, itd.
Također je važno napomenuti da svaki anksiozni poremećaj prate i određeni misaoni sadržaji koji su u funkciji održavanja stanja uznemirenosti, ili nekim dominantnim disfunkcionalnim ponašanjima
Anksiozni poremećaji zahtijevaju stručnu pomoć i liječenje
Anksioznost se može izliječiti. Ipak, postoji i jedan ”ali” – koji se odnosi na to da li će se netko izliječiti nikako ne ovisi samo i isključivo o terapeutu, a još manje o liječniku i postavljenoj dijagnozi, nego prije svega o pacijentu. Svako ima svoju priču i sve je vrlo individualno i subjektivno, stoga nije primjereno davati neke opće prognoze o tome kada će se netko osjećati bolje i sl.
Često čujem kako neki etiketiraju druge da su ”prirodno neurotični”. To baš i nije tako, zato što je patološka anksioznost poremećaj koji uključuje emocionalnu nestabilnost, anksioznost i opsesivne misli, za razliku od neuroticizma koji nije medicinski stanje i nema toliko negativan utjecaj na svakodnevni život jer se smatra više osobinom ličnosti.
Neki od poremećaja kao što su anksiozni poremećaji, panični poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno kompulzivni, agorafobija, fobije, itd. mogu biti itekako opasni po zdravlje ako se ne liječe jer značajno utječu na zdravstveno stanje pojedinca. Drugim riječima, mogu lako prerasti u neki veći zdravstveni problem, kao što su problemi sa srčanim i krvožilnim sustavom, gastro-intestinalnim, endokrinološkim, i općenito oslabljenim imunitetom.
Kada su u pitanju anksioznost i anksiozni poremećaji, uočila sam velik problem u percepciji ovoga problema jer mnogi ljudi koji doista pate od ovog poremećaja, nisu skloni potražiti stručnu pomoć, nego se pokušavaju sami ”liječiti” različitim tehnikama samopomoći, ili vrlo raširenim new age metodama koje nisu znanstveno utemeljene i koje nažalost mogu još samo dodatno zakomplicirati stvari.
Osim toga takva vrsta ”samoliječenja” često podrazumijeva i zloupotrebu anksiolitika i drugih farmakoloških proizvoda, kao i alkohola, psihoaktivnih supstanci. Prema podatcima SZO-e, samo jedna trećina oboljelih od anksioznih poremećaja potraži stručnu pomoć, što je poražavajući podatak.
Vaše ozdravljenje ovisi o mnogo čimbenika i najviše o vama – ali ipak najviše o vama
Sve u svemu, rekla bih da nema nekog instant i pojednostavljenog odgovora na pitanje o izlječenju iz jednostavnog razloga. Naime uzroci anksioznih poremećaja u principu su nešto duboko zakopano u našem nesvjesnom umu, pa je praktički nemoguće odmah procijeniti kako će se i kojom dinamikom razvijati stvari u našoj podsvijesti – odnosno hoće li napredovati ili nazadovati.
Eto, to je jedan od razloga zašto je nemoguće dati neki instant odgovor na pitanje klijenta kada može očekivati neki napredak. U svakom slučaju ono što se može reći jeste to da psihoterapija itekako može pomoći anksioznoj osobi da polako i sama dođe do nekih uvida u svojoj psihi upoznavajući sebe kroz rad na emocijama i mislima.
Isto tako niti jedan liječnik ni psihoterapeut, ne može ući u nečije nesvjesno i spekulirati oko vremenskog okvira terapije odnosno reći klijentu kada može očekivati napredak.
No ostaje neosporna činjenica da se kontinuiranim radom uvijek postižu rezultati iako je to vrlo individualno, jer će neka osoba osjetiti da se dešavaju pomaci već nakon drugog ili trećeg susreta, a neki nakon desetog. Sve ovisi o čemu se radi.
Instant rješenja kratkog su vijeka
Često pitam ljude što misle u koju od tri kategorije bolesnih ljudi pripadaju:
- U one koji će se izliječiti;
- Kojima će biti bolje;
- Kojima se jednostavno ne može pomoći.
Tko se želi izliječiti i napredovati u životu, mora biti prije svega motiviran i iskreno željeti da se izliječi. Uz to treba biti strpljiv i uporan, discipliniran, konzistentan i koherentan u onome kako razmišlja, kao se osjeća i što čini odnosno kako se ponaša. Ako se i ne izliječe u potpunosti, njima će makar biti bolje.
Najviše ima onih koji vuku svoju anksioznost i poremećaj čitav život, uigrani jako dobro u žrtvu nekog mučenika ili žrtve, gnjaveći, maltretirajući i mučeći i sebe i druge. Oni se ne žele odreći svoje bolesti zbog sekundarne dobiti jer im život jednostavno puno lakši uz lijekove, tako da se uopće ništa i propitkuju o uzrocima, nego samo gase požar odnosno simptomatologiju, jer najlakše je uzeti tabletu i umrtviti emociju.
Radi se uglavnom o ljudima niska samopoštovanja, koji najčešće okrivljuju druge za svoje stanje. Njima se ne da raditi. Lakše je igrati ulogu žrtve i prebacivati odgovornost na druge.
Možda ste se negdje prepoznali i svjesno opredijelili, što će u konačnici utjecati i na konačni ishod vašega stanja. Ako ste odlučili preuzeti odgovornost i početi raditi više na sebi nego čekati na nekog spasitelja ili druge da se promjene zbog vas, onda bravo, jer ste donijeli jednako tako odgovornu odluku.
Ako vam se ništa ne da, kao želite nešto poduzeti, ali pod uvjetom da ništa ne mijenjate u svom životu, bez napora i birate instant rješenja, i to je OK, jer je jednako tako i to je vaš izbor. Samo dobro zapamtite da bez akcije nema ni reakcije.
Autorica: MSc. Mirella Rasic Paolini, Specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje
*Ovaj tekst nije namijenjen u dijagnostičke i terapijske svrhe, ukoliko sumnjate da patite od anksioznosti obratite se stručnom licu za pomoć.
PROČITAJ JOŠ:
Anksioznost: Tehnike samopomoći za prevladavanje iracionalnih strahova
Anksioznost simptomi: koji je stvarni uzroki korijen problema?
