O prostoru između autonomije i pripadanja, između stare ja i nove ja, o “između”.
O vremenu između – kad smo izašle iz nefunkcionalnog starog, pred vratima neoblikovanog novog, kad više nismo na donjoj stepenici, a nismo još ni na gornjoj. U vremenu kad se pitamo…
Ovako su otprilike na svojoj ceremoniji kraja naše škole osobnog razvoja za žene, u svibnju, naše diplomantice dijelile svoje 4-godišnje iskustvo puta kroz školu kolegicama iz nižih razreda. O čemu?
O prostoru između autonomije i pripadanja, između stare ja i nove ja, o “između”.
O vremenu između – kad smo izašle iz nefunkcionalnog starog, pred vratima neoblikovanog novog, kad više nismo na donjoj stepenici, a nismo još ni na gornjoj. U vremenu kad se pitamo što je sad ovo, je l’ mi ovo trebalo… o vremenu kad nam treba vjera u proces, povjerenje. .. kad treba disati, biti, osjećati i dopustiti. .. kad promatramo bljeskove novog i dopuštamo da se rode. Kad umjesto zabrinutosti i panike treba nježno voljeti to razdoblje inkubacije. Prihvatiti to da ne kontroliramo, konačno. Uživati u svojoj novoj snazi koje nismo svjesni, ali da, tu je, jer da je nema, još bismo bili u onom starom mutnom i mučnom.
Da, neobično je i konfuzno, ali polako. .. slegnut će se mulj i razbistriti nova jasnoća. Bravo mi!
ZAKLJUČAK: Imati povjerenja u proces. Ma kako na trenutke izgledalo nejasno, proces se događa u dubini. Kad se digne na površinu, bit će i tebi jasno, do tada, imaj povjerenja. Mnoge su prošle taj put, uspješno.
