Obiteljsko nasilje, bilo je prisutno od vijeka i pamtivijeka u društvu. U nedostatku izlaza i kad zakaže pravosuđe mnoge osobe dijele svoje priče s javnošću putem društvenih mreža jer se jednostavno ne mogu sami nositi s takvim izazovima.
Prema dostupnim statistikama, brojke su narasle u zadnje tri godine pandemije. Ima doista strašnih priča, a zna se da najviše pate i gube djeca. Mene zanima onaj psihološki aspekt odnosno psihopatologija nasilja.
Što se krije u osnovi (obiteljskog) nasilja?
Bilo koja forma nasilja kojem je osoba izložena svakako da narušava njezine ili njegove vrijednosti, integritet i identitet i naravno osjećaj dobrobiti zbog koje kao postoji obitelj.
Stoga nasilje i u partnerskim i obiteljskim odnosima predstavlja svaki čin nanošenja psihološke štete drugoj osobi. Uvijek postoje kolateralne žrtve iako možda nisu izložena direktnom emocionalnom ili tjelesnom nasilju: djeca.
Što se krije u osnovi nasilja? U principu, krije se svjesna namjera da se druga osoba (član obitelj) dovede u podčinjen položaj kako bi se ostvarila kontrola nad njim. Bilo koja forma nasilja je traumatski događaj koji ostavlja ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje.
Izlazak iz nasilnih veza je moguć, međutim potrebna je prije svega i podrška i poruka osobama koje su preživjele ili još uvijek prolaze kroz neki vid nasilja. Umjesto lekcija što su trebali ili nisu trebali, u čemu su pogriješili, treba im ukazati empatiju i povjerenje te im ukazati na to da nisu odgovorni za ono što im se dešava ili što im se dogodilo nekad davno. Njihov oporavak u zacjeljivanju ožiljaka traje čitav život poglavito kod djece.
Roditelji su naši najvažniji učitelji
Obitelj je prva i najvažnija životna škola zato što se naši emocionalni i moralni aspekti života temelji za razvoj zdrave strukture ličnosti (nasuprot patološke), emocionalne zrelosti i stabilnosti. Temelji se grade od najranijeg djetinjstva, a roditelji su naši prvi, prirodni i najvažniji učitelji.
Zabilježeni su i slučajevi suicida djeteta koji su tijekom dužeg vremena bili izloženi obiteljskom nasilju, a da pritom nitko nije primijetio što se sa djetetom događa. To što nitko ni u obitelji ni u školi nije primijetio da se nešto dešava s djetetom to može biti posljedica toga što se jednostavno ne želi vidjeti realno stanje ili s druge strane, onaj koji primijeti ne zna što može učiniti.
Jasno je koliko je važno da obitelj bude skladna, da u njoj vladaju harmonični odnosi, međusobno uvažavanje i poštovanje. Nezdravi i toksični odnosi unutar obitelji prvenstveno se odnose na obiteljsko nasilje i zlostavljanje koje negativno utječu na dijete ostavljajući ponekad i teške traume po njihov razvoj.
Takve se posljedice kasnije manifestiraju kao loša slika o sebi, manjak samopoštovanja i samopouzdanja, nesigurnost, povlačenje u sebe, lošiji školski uspjeh, nedostatak suosjećanja prema drugima, tjeskoba, depresija, zdravstveni problemi uglavnom psihosomatskog porijekla, razvijanje ovisnost (alkohol, droga, pornografija…).
Po meni ono najgore može biti usvajanje istog modela obiteljskog ponašanja i postupanja prema svojoj djeci.
Uzroci disfunkcionalnih obitelji
U psihologiji obitelji, disfunkcionalnom obitelji smatra se ona obitelj u kojoj se loše ponašanje, zanemarivanje, konflikti, zlostavljanje pojedinih članova dešavaju kontinuirano. Ovakvo ponašanje dovodi do toga da se članovi obitelji jednostavno nauče na ovakav obrazac ponašanja kao nešto normalno.
Uzroci disfunkcionalne obitelji mogu biti doista različiti – od disfunkcionalnih obrazaca i obiteljskih iskustava roditelja iz primarne porodice (što je najčešće), ovisnosti neliječenih mentalnih bolesti ali i poremećene strukture ličnosti jednog od roditelja kao npr. nacistički, granični, antisocijalni poremećaj ličnosti, itd. Ima ih priličan broj.
Takve se obitelji također odlikuju mogli bismo reći jednom nepredvidljivosti aktivnosti, a to znači da je često okretanje ”uloga” pa su onda djeca u ulozi roditelja, ili ih vidimo kao zatvorene obiteljske sisteme koji su socijalno izolirani. Također je često prisutno i poricanje simptoma, ili odsustvo empatije za članove obitelji.
Obiteljsko nasilje – Kao posljedica djeca su uvijek žrtve
Loše je jako što u takvim disfunkcionalnim obiteljima djeca mogu dobivati konfuzne poruke u vezi sa (ne)poželjnim obrascima ponašanja. Takve obrasce ponašanja možemo prepoznati ili po svojoj ekstremnosti u odnosu na konflikte, tj. ili ih ima previše ili ih uopće nema.
Stoga bi svaka priča koju netko podijeli u javnosti, ali i svima vama koji možda trpite neku vrstu obiteljskog nasilja koja se nastavlja i nakon razvoda, trebala biti poruka obiteljima s djecom da ne dopuste da obilježe djetetov život kroz loše postupanje prema svojoj djeci, odnosno nasilje i zlostavljanje, već da se potrude da to učine na mnogo pozitivniji način.
Budite bliski i razgovarajte sa svojom djecom. Pružite im dovoljno informacija kako biste ih pripremili za možda neke nadolazeće promjene, i odgovarajte na njihova pitanja što iskrenije moguće. Potražite i stručnu pomoć prije svega za sebe kako bi osnažili i sebe i djecu jer vaša vas djeca trebaju.
Autorica: MSc. Mirella Rasic Paolini, Specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje
PROČITAJ JOŠ:
Kako izliječiti unutarnje dijete i emocionalno se povezati s njim?
Što je pozitivna psihologija i kako nam može pomoći?
Usamljenost – Razumijevanje korijena tihe borbe: Kako si pomoći?
